Ljubavna pjesma o sudbini svijeta

Napustio nas je još jedan velikan suvremene hrvatske poezije, Nikica Petrak, jedan od ponajboljih pjesnika našega doba (druge polovice 20. stoljeća i  početka 21. stoljeća), koji je još za života zadobio veliki ugled i izdvojeno mjesto iako nije označio epohu, ali je bio ugrađen u nju kao neodvojiv vrijednosni sastojak koji svakako neće ispasti iz povijesti književnosti. Naprosto, Petraka se nije moglo zaobići, a i kako, kada je riječ o iznimnoj osobitosti pjesnika, esejista, prevoditelja, urednika u izdavaštvu i časopisnoj produkciji te leksikografa i Herderova stipendista koji je dobro znao da je čovjek duhovna duša. Bio je stvaralac čvrsta stava toliko da mu je bilo besmisleno nametati svoju poetsku strategiju, ali trebalo ga je saslušati i čitati. Bez dlake na jeziku, šarmantno jezičav sugovornik, neodoljivo nas je privlačio sonornim, dubokim glasom koji je sav bio ispunjen erudicijom i britkim, pitkim, mudroslovnim, a ponekad i duhovitim replikama na različite upite o rasporedu stvari i riječi, ali i smisla bivanja u našem zajedničkom svijetu. Njegova poezija bila je njegov imperij koji se ne raspada unutrašnjom revolucijom, već se usavršava i širi u mnoštvenost motiva  o biti ljudske egzistencije i duhovnosti. Iako blizak zbilji, govorio je: „Izvan metafizičke stvarnosti poezija je bespredmetna – pisati iz nemetafizičke stvarnosti o tzv. „stvarnosti“ samo je puka zabavica, walkman.“ Svjedočio je užitak u tekstu izbjegavajući svođenje vlastitog pisanja na simplificiranu kolektivističku ilustraciju vlastitog nacionalnog ekskluzivizma i poetikološkog mainstreama. Primjerice, fascinirao je kao čovjek koji je znao napamet dijelove Ribanja i ribarskih prigovaranja.

Poezija opreka

Pjesme objavljuje već s dvadeset godina u listu Književna tribina, u kojem mu je urednik Slavko Mihalić, njemu neodoljivo uzorit pjesnik. Objavljuje dvadesetak pjesama, no, na poziv Milana Mirića, godine 1960. pridružio se širem krugu oko časopisa Razlog. Privukao ga je razlogaški koncept pojmovnoga pjesništva, ali je ostao individualni talent. Iako je njegovao visoki stil, ustrajno se želio približiti svakidašnjem govoru i to će biti razlikovnost njegove osobitosti u usporedbi sa suputnicima. Naime, bio je zaokupljen domaćom književnom tradicijom (Ujević, Mihalić, Šoljan te starim hrvatskim pjesnicima), ali i stranom, napose  kada je riječ o angloameričkim (anglosaksonskim) pjesnicima (T. S. Eliot, W. B. Yeats, W. H. Auden kao i drugim inozemcima – Cz. Milosz, J. Brodski, Goethe, H. Heine) te mnoge pjesme nastaju u dijalogu s njima. Dakle, pokazivao je smisao za intertekstualnu komunikaciju, ali i za autoreferencijalno (tematiziranje jezika) bez metajezičnih utega i s mnogo vlastitih literarnih reminiscencija. U tom smislu njegova filozofska figurativnost svodi se na komunikaciju pjesnika i čitača upravo zbog sagledive maštovitosti.

Književnu tradiciju stalno kritički promišlja s implicitnim stavom o umijeću čitanja klasike kao temelja književne prakse, stoga ne čudi da je postao vrstan stilist. Uz poeziju i eseje prevodio je i novele, drame te kulturno povijesna i politološka djela. Od 1963. do 2014. objavio je zapažene knjige poezije: Sve ove stvari, Razgovor s duhovima, Suho slovo, Tiha knjiga, Izjava o namjerama, Ispadanje iz povijesti, Razmicanje paučine, Arka, Od ljubavi, Blaženo doba; sabrane i nove pjesme te Na otvorenom kraju. Stalni su pjesnikovi motivi mjesta simboličkog značenja za lirski subjekt: ljubav, protok vremena (njegovo cikličko vraćanje), tradicija, preci, starenje, zatim motivi lutanja i zaborava. Posebno treba izdvojiti zapaženu knjigu slobodnih eseja Neizgovoreni govor: zapisci nasumce u kojoj pokazuje posebnu obzirnost spram poetske građe. Kao vrhunski esejist predstavio se tekstovima o Dživu Buniću, Matošu, Ujeviću i Krleži i Goetheu. I ta knjiga dokazuje da se nikada nije bavio tricama, on je i u malom povodu da se živi vidio cijeli svijet kao iskorak između tijela i duha. Zanimale su ga životne i stvaralačke opozicije: darovitost – učenost, uzvišeno – prizemno, tradicija – suvremenost, život – smrt, žagor jezika i utiha (šutnja), ljepota svijeta i njegova unakaženost. Zanimljivo je to da ponekad ostavlja mnogo mjesta razmahu čitateljeve mašte. Čitatelju koji je ovladao osnovnim odlikama moderniteta smisao je čist i nadohvat ruke, začudo i kada su pjesme ispunjene figurativnošću, uglavnom alegorijom koja djeluje kao proširena metafora skrivena u nekoj ideji. Najčešće bi pjesma poprimala sinegdohični karakter najrudimentarnijih razmjena informacija o sudbini svijeta pa sve do teksta u kojem susrećemo čak i lutajućeg označitelja.

Petrak je bio sam po sebi vrijednost. Nije nutkao svoju poeziju medijskoj potrošnji niti je u njoj sudjelovao, a nije ni šopao druge njome. Zato nije imao doslovne nastavljače, a i to će se tek vidjeti u novim aksiološkim pristupima. Bio je sam po sebi pjesnička i intelektualna veličina. Pa i stasom je to bio, s manirama, briljantnom elokventnošću, pa i odijevanjem –  gospodin u svakom slučaju. Pratili su ga i atributi kao što je (po svjedočenju Nikole Batušića) – dendi s Medveščaka. No odrješit je bio u spoznavanju stvari. Prirodu je, primjerice, doživljavao erotično, kao muško deblo s korijenjem u zemlji (ženi). Trudio se shvatiti sve polove  i strane svijeta glede društvenosti, domoljublja, nasljeđa te, uvjetno rečeno – lijevog i desnog toka svijesti u političnosti. Na primjer, iz njega je teško bilo izvući političko huljenje ili ostrašćeno zauzimanje za neku stranu. Kao da je najveće povjerenje darovao vječnosti poetskih dostignuća. Ako je bio za klasnu borbu, onda je istupao kao pjesnik profet, a kao domovinac nije dizao revolucionarnu galamu niti je iskazivao ishitrene osjećaje. Njegovo ratno pismo u knjizi Ispadanje iz povijesti reciklira zlo kroz vlastitito viđenje, bez budničarenja, jednostavno, pjesnik očekuje iznova početak obnovljena vremena s mnoštvom evokacija i sugestija. Uopće, Petrak se nije razmahivao senzibilitetom i lako dostupnom osjećajnošću. Uglavnom će uzdržano, estetski lijepo i emocijski moralno pristupiti uvijek novim spoznajama o svijetu.

Od filozofičnosti do galgen-lirike

Rekli smo već da njegova metaforika proishodi iz ideje, ali nailazimo i na konkretne primjerke: „žeravica lišća“, „krastavi svijet“ itd. Zapažamo i nekoliko lirskih vrsta: ljubavne pjesme, elegije, molitve, poslanice, posvetnice (Tonku Maroeviću, Milanu Miriću, Josipu Severu, Antunu Šoljanu), one angažirane u svojoj buntovnosti… I to će biti sve sapeto u slobodnom stihu, ali i u sporadičnoj rimi (pjesme Verglec i Ispadanje iz povijesti) ne bi li se bolje uvidjela autoironija, ponekad cinizam ili tzv. galgen-pjesma. Pa opet opreke: mladost – starost („slušaj me, živ sam čovjek / tako se radujem / ja sam tvoja djeca i tvoji mrtvi“), ljubav – omraza, smrt – život, cvjetanje – mrtva zemlja, davnina – budućnost („život se odigrava kao pucanj topa u planini / isprva velika priprema za smrt zatim muk...“).

U Tihoj knjizi nameću se ekvivalenti tišine: mir, tihost, noć koja opušta, mrtvi mrak, tiha jesen... Ipak, kao pjesnik do zadnjeg trenutka govorio je nama mlađim pjesnicima „I never give up“, ohrabrujući ih (autoru ovog teksta bio je i urednik knjige davne 1988. u Sveučilišnoj nakladi Liber) olako se poigravao sa smrću: „Bojim se umrijet ću uskoro / i čini mi se ostavit ću krivi svijet / naime onog kojeg nije trebalo ostaviti // Šepav  zloguk otrovan svijet / kojem je trebalo dati sve svoje poljupce / do kraja krajeva makar nikad vratio...“  Uvijek krajnje iskren i ozbiljan u svojim tezama – nije žonglirao riječima, niti se odavao uvijenim ponašanjem pred drugima, pa i kad se šalio.  Isto se dešava i s pjesničkom pozicijom. Bivajući nam posve blizak i jednostavno nadahnut on se zapravo otvarao iznutra. Težio je nutarnjoj slobodi. I otrcan život može biti „zakopan kao stara kutija s draguljima“. Pjesme su mu uvijek nekomu upućene te otuda visoka doza komunikativnosti i plakatne isturenosti, posebno kad nam se čini da stalno vodi dijalog s anonimnim stanovnicima svijeta pa se stvara dojam Knjige postanka. Pjesme izvidnice, rekli bismo, s proročkom nakanom, stoga on možda ipak jest poeta vates. Motivi rata zapravo su svojevrsni nekrolozi smrti ili slutnje o ratu. Bilo je očito da razumije svoju i tuđu bol na višoj razini.

Pjesmom Scherzo. Fête champêtre u knjizi Razmicanje paučine  iz 1999. promiče se obnova prirode i čovjeka zamišljena kao satirska igra. I to je još jedno protegnuće njegove lirozofije. On je osviješteno nov pa i kad parafrazira naslov knjige ruskog pisca Jurija Oleše Ni dana bez retka, a Petrak će: Ni jedan dan bez stiha. Po svemu sudeći, po glatkoći kazivanja, neke su pjesme, uglavnom kraće forme, napisane u dahu. Primjerice jedna pjesma rugalica tretira pjesničku grafomaniju, pisanje pod svaku cijenu, onih koji „ u gluhoći traže svoje riječi / da budu nijemi kad povijest šuti / i u toj šutnji svoju pjesmu čuti“. U knjizi Arka nalazi se i pjesma Elegija, koja već s prvim stihovima  započinje kao da zaokružuje neku životnu putanju: „Tko dugo živi, pravo mu budi. / U mijenama svijeta, on više / udjela nema. //Pravo mu budi tko se još trsi: / svoje je ljubavi imao i znao, / sve što je trebao, već je otpjevao svojoj / nekakvoj svrsi. // I budi mu pravo. Sad još neka strši / ko suhi kolac nakon graška, trava, / slika već mrtvog kojemu se / još samo pjeva i spava.“ Isto tako ne možemo se oteti dojmu da je u zadnjim knjigama raportirao svijetu svoj život koji sumira, opet u oprekama, kroz prizmu onog omraženog i ljepotnog, ne skanjujući se pred smrću. Dapače, upućuje joj „osmijeh poput suncokreta“.

Možemo zaključiti da je Petrak u sklopu razlogovaške generacije stršio individualnim talentom, vezan uz tradiciju. Povijest je za njega nešto potrošno, nešto crvljivo, ali se ciklički vraća, a i uzvraća sve naše propuste te nam govori da je naš život ništa, kad je već Bog u odsutnosti ili je ta povijest opet podobna za analitičku metodu te postaje neodvojiv dio sadašnjosti.  Riječ je o funkcionalnoj liniji koja nosi događaje i situacije, ideje i egzistencijalne osjećaje u vezi s već odigranom događajnosti. Bit će to zajednički otisak zajedničke sudbine, nešto organsko i simultano, autentično, gotovo zbiljsko u svojoj temporalnosti. Petrak će to shvaćati kao bježanje od neodređena govora. Pjesnika sve više obvezuje „istinit“ jezik koji odiše prividnom zbiljnošću, strašću i drevnom mudrošću, a ne jezik koji svojom baroknošću mistificira i proizvodi čistu iluziju. „On je pjesnik kontinuiteta koji uzvišeno govori o običnim stvarima i obično govori o uzvišenim stvarima“ (Tonko Maroević).  Petrak će nešto konkretno, popraćeno snažnom slikom i britkom misaonošću, shvaćati u njegovu izumiranju, a na vidjelo će iznositi ono esencijalno.  Je li to mihalićevski pjesnički model, kako piše Zvonimir Mrkonjić, još ćemo raspraviti. Utjecaj svakako jest.

Između tradicije i modernosti

Petrakova poetska koncentracija ne trpi naviku već inaugurira ritual pjesničkog slavlja. Posredno, on nas uči da trebamo bez napora voljeti poeziju. Može se reći da pjesnik poslije knjiga Sve one stvari, Razgovor s duhovima i Suho slovo napušta pojmovni intelektualizam, kojemu nije posvema predano ni pripadao, te se priklanja iskazivosti smislena jezika, bez naglašenih disonanci između lirskog subjekta i svijeta. Posvema lucidan pjesnik (kao što je to i u funkcionalnom životu bio) koji se ne stidi izraziti lirsku refleksiju na denotativan način, obdaren snažnim intelektom, nikada nije gubio orijentir te njegova tematsko-motivska građa, uopće semantičnost, uvijek uzmiče irealnim identifikacijama, što ne znači da nećemo naići na neku nadrealnu sliku. Petrak se kreće na relaciji strogo impostirane antiteze  klasično – moderno, unutar harmoničnog univerzuma pjesme, trijumfalizma estetike pjevnosti i s etiketom konzumacije, on ipak uspijeva nadići dokoličarski hedonizam pa i onu tradiciju koja želi biti nepobitno vječna, nepromjenjiva i transcendentno određena. Stoga svjedočimo porod uvijek novih motiva, kako je već rečeno. Sada znamo da je svaka tematsko-motivska potraga Nikice Petraka bila s izmijenjenim mjestima označenog, nudeći nam dramatično višeglasje ljepših svjetova, svjetova u kojima on sada obitava.